Duhovne posljedice hamburškog požara (1943) – scenska čitanja

„Prema psihološkim studijama 30 posto Nijemaca rođenih tijekom Drugog svjetskog rata traumirano je – usljed gubitka domovine, rastanaka, bombardiranja, gladi, bijega i smrti bliskih rodbinskih osoba.“

S ovim citatom iz prvorazrednog djela Anne-Ev Ustorfs Wir Kinder der Kriegskinder iz 2008. godine započelo je Scensko čitanje psihologijskog predmeta S4. Ali što je zapravo trauma i kako je je moguće savladati? Kako to da se traumatska iskustva mogu prenositi na sljedeće generacije?

Tim pitanjima se posvećeni tečaj praktično približio hamburškom Feuersturm, koji se 2023. godine slavio po 80. put. Strašna bombardiranja u srpnju 1943., kojima je istočni Hamburg uvelike uništen, ne mogu se razumjeti bez cjelokupnog konteksta zračnog rata u Drugom svjetskom ratu. U svom standardnom djelu o tome britanski povjesničar Richard Overy nacrtao je vrlo razlikovanu sliku ratne agresije od strane nacističke Njemačke te reakcija u napadnutim zemljama poput Velike Britanije, Poljske i Nizozemske. S ovim tematskim sklopom bavili su se Jonas i Justin. Središte njihove prezentacije bio je dokumentarni film „London can take it“, koji prikazuje reakcije stanovništva nakon prvih pet tjedana neprekidnih noćnih napada od rujna 1940. Naglašeni su osjećaj zajedništva, razboritost i pragmatična rješenja koja su se našla u suočavanju s razaranjem.

Situacija civilnog stanovništva ipak se u svim pogođenim zemljama nalazila u sličnom obrascu: rat i noćni alarm postali su svakodnevica. Chinasa je pojasnio što se sve nalazilo u opremi zaštitne prostorije i kakve se vrste bunkera danas mogu pronaći u Hamburgu. Veliku je uzburkanost izazivala društvena igra „Luftschutz tut Not“ iz spomenika St. Nikolai, kojom su djeca na igru usađivana što treba primijetiti na putu u sklonište za zrak pri uzbuni.

Dirljiv izvještaj židovske suvremenice Marione Ingram iz njezine autobiografije „Kriegskind. Eine jüdische Kindheit in Hamburg“ iz 2016. godine pročitali su Betty i Tabea. Budući da su bile Židovke, one i njezina majka nisu smjele u sklonište. Tako su doživjele udar bombe izravno u njihov stambeni prostor u Eilbeku i kasnije lutale nezaštićene po ulicama. Ironija sudbine je da su ih te dvije osobe tada proglasile mrtvima, pa već postojeća naredba za deportaciju nije provedena.

Još jedan istaknuti svjedok vremena Hamburškog požara je sporan pjevač Wolf Biermann. U pjesmi „Die Elbe bei Hamburg“ obrađuje užasne slike koje je kao dijete morao vidjeti u Hammerbrook. Impresivno je Milena analizirala kako Biermann riječima i glazbom traumu sažeo u riječi. Vers „Genau auf Sechseinhalb blieb meine Lebensuhr da stehn“ ovdje postaje simbol ukočenosti života djeteta koje je gotovo preživjelo logorski požar.

Koliko su prisutne tragovi uništenja u gradskom krajoliku Hamburga, detaljno su prikazale Susanne i Clara. Tamo stoje klasicistički zdanja s kraja 19. stoljeća pored neupadljivih ciglenih kuća koje su poslije rata obnovljene od ruševina ili su izgrađene na mjestu bombardiranih rupa. Isto se može pokazati i u gradovima koji su napadnuti od nacističke Njemačke. Kao simbol besmislene uništenja, ali i kasnije politike pomirenja stoji engleski grad Coventry, koji je 1940. godine ostao na razini zemlje.

Posebnost hamburgške povijesti je relativno brzo normaliziranje poslijeratnog života pod britanskom okupacijom i odmah uspostavljanje demokratskog sustava tiska i radiodifuzije, što Noel Coward u svom satiričnom songu „Don’t let's be beastly to the Germans“ 1943. godine pretpostavio.

Iz psihološke strane Malena je osvijetlila gradsku kulturu sjećanja. Iako su u Hamburgu od početka postojale ritualne komemoracije i emisije na radiju i televiziji, put od danas gledane isprazne podsjetnosti koje su osjećaje držale na distanci do duboke psihološke obrade događaja još nije bio slobodan. Na temelju isječka iz filma iz 1963. godine koji pokazuje nesuglasice između verbalnih izraza svjedokinje i nenavoznih obrambenih mehanizama, Malena je dijagnosticirala „nemogućnost tugovanja“ – slogan vremena koji su 1967. godine oblikovali Alexander i Margarete Mitscherlich.

Okružena je čitanje dirljivim izvještajima svjedokinja i svjedoka Hamburškog požara, ali i njihove djece i unuka. Osim toga, izvučeni su dijelovi iz dva terapijska razgovora koje je Henrik pripremio. U okviru dugotrajnog hamburškog istraživačkog projekta „Erinnerungswerk Hamburger Feuersturm“ svjedokinje i svjedoci su se intervjuirali. Za mnoge od njih to je bio prvi put da su u većem obimu i uz profesionalno vodstvo mogli ispričati o svojim traumatskim iskustvima./2-Anfang-Susanne-sitzt-schon-1320x1775.jpeg 1320w, https://www.gymnasium-rahlstedt.de/WordPress_01/wp-content/uploads/2025/04/2-Anfang-Susanne-sitzt-schon.jpeg 1523w" sizes="auto, (max-width: 446px) 100vw, 446px" />

Fotos: Antje Kirchbauer