Duhovne posljedice hamburškog požara (1943) – scenska čitanja
Hinweis: Dies ist eine automatische Übersetzung des Seiteninhalts. Für verbindliche Informationen gilt der deutsche Originaltext. (Bosanski) Original anzeigen
Napomena: Ovo je automatski prijevod sadržaja stranice. Za službene informacije vrijedi njemački izvorni tekst. (Bosanski) Prikaži izvorno
„Prema psihološkim studijama, 30 posto svih Nijemaca rođenih tokom Drugog svjetskog rata traumatizirano je – usljed gubitka domovine, rastanaka, bombardovanja, gladi, bijega i smrti bližih članova porodice.“
Sa ovim citatom iz Anne-Ev Ustorfs «Wir Kinder der Kriegskinder» iz 2008. godine započelo je scensko čitanje psihološkog kursa S4. Ali šta je zapravo trauma, i kako je se može savladati? Kako se to da traumatska iskustva mogu prenijeti i na naredne generacije?
Tim pitanjima se posvećeni kurs primjerom bavio na Hamburger Feuersturm, koji se 2023. proslavio 80. rođendan. Strašna bombardovanja u julu 1943. godine, kada je istočni dio Hambarga velikim dijelom ostao razoreni, ne mogu se razumjeti bez konteksta cijelog ratnog vazdušnog sukoba tokom Drugog svjetskog rata. U svom standardnom djelu o tome britanski historija Richard Overy nacrtao je vrlo razlikovanu sliku ofanzivnog rata nacističke Njemačke te reakcija napadnutih država poput Velike Britanije, Poljske i Nizozemske. Ovim tematskim sklopom bavili su se Jonas i Justin. U središtu njihove prezentacije bio je dokumentarni film „London can take it“, koji prikazuje reakcije stanovništva nakon prvih pet sedmica neprekidnih noćnih napada od septembra 1940. Naglašene su zajedništvo, smirenost i pragmatična rješenja koja su pronađena u suočavanju s razaranjima.
Okolina civilnog stanovništva bila je slična u svim pogođenim zemljama: rat i noćni alarm postali su svakodnevica. Chinasa je objasnio/ila šta sve spakovati u zaštitni paket i koje vrste bunkera se u Hamburgu još uvijek mogu naći. Veliko ophođenje izazvalo je i pločasto djelo „Luftschutz tut Not“, izloženo u spomen-objektu St. Nikolai, gdje je djeci na igru prijavljeno što treba obratiti pažnju na alarmu dok se ide u sklonište.
Dirljivi izvještaj je židovske časne svjedokinje Marione Ingram iz njene autobiografije „Kriegskind. Eine jüdische Kindheit in Hamburg“ iz 2016. pročitali su Betty i Tabea. Zato što su bile Jevrejke, one i njihova majka nisu smjele u sklonište. Tako su doživjele direktan udar bombe u njihovom stanu u Eilbeku i potom bespomoćno lutale ulicama. Ironija sudbine bila je da su obje nakon toga proglašene mrtvima i time zapovijed koja je Deportacija nije provedena.
Još jedan istaknuti svjedok Hamburger Feuersturma je oštro mišljenja tekstopisac Wolf Biermann. U pjesmi „Die Elbe bei Hamburg“ obrađuje užasne prizore koje je kao dijete morao gledati u Hammerbroku. Impresivno je Milena analizirao/la kako Biermann riječima i glazbom pretvara trauma u riječi. Vers „Genau auf Sechseinhalb blieb meine Lebensuhr da stehn“ ovdje postaje simbol stagnacije u životu djeteta koje je usprkos svega gotovo preživjelo vatreni požar.
Kako su ožiljci uništenja još uvijek vidljivi u točnom pogledu na gradske slike Hamburg-a, pokazale su Susanne i Clara. Tu stoje klasicistički građevine s prijelaza stoljeća uz neprimjetne crveno‑crtane zgrade koje su nakon rata ponovno izgrađene ili na ruševinama ponovo podignute. I isti fenomen se može vidjeti i u gradovima koji su tada bili napadnuti od strane nacifašističke Njemačke. Kao simbol besmislenog uništenja, ali i kasnije politike pomirenja, stoji engleski Coventry, koji je 1940. u potpunosti razoreno.
Posebnost hamburgške povijesti je relativno brzo normaliziranje poslijeratnog života pod britanskom okupacijom i uspostava demokratskog sustava tiska i radija, kao što je Noel Coward najavio u svom satiričnom songu „Don’t let’s be beastly to the Germans“ 1943. godine.
S psihološkog aspekta osvijetlila je Malena gradsku memorijalnu kulturu. Iako su u Hamburgu od početka postojale ritualizirane komemoracije i emisije u radiju i televiziji, put od danas gledane površne sjećanja, kroz koju su osjećaji držani na distanci, prema dubinskoj psihološkoj analizi događaja, još nije bio oslobođen dvadeset godina kasnije. Na temelju izvačka iz filma iz 1963. godine, koji pokazuje neslaganja između verbalnih izjava svjedokinje i neverbalnih obrambenih mehanizama, Malena je dijagnosticirala „nepriliku da žalimo“ – pojam vremena koji su 1967. godine uveli Alexander i Margarete Mitscherlich.
Okupljanje lesne događaje bilo je virtuelno uz dirljive pripovijetke svjedokinja i svjedoka Hamburger Feuersturma, ali i njihove djece i unuka. Osim toga, izrasli su dijelovi iz dva terapijska razgovora koje je Henrik pripremio za nas. U okviru dugotrajnog hamburškog istraživačkog projekta „Erinnerungswerk Hamburger Feuersturm“ svjedoci su bili intervjuirani. Za mnoge od njih to je bilo prvo iskustvo da u većem opsegu i uz profesionalno vodstvo govore o svojim traumatskim iskustvima. Prijetnja sjećanja i velika opasnost od flashbacka, naglašene su sve razgovore psihoterapijom. Na pitanje što im je kroz desetljeća davalo otpora da se nose s ovim bolnim sjećanjima, svjedokinja Marie W., kojom je uprizorena Malena, odgovorila je: „Ne. Ništa. Sa svojim sjećanjem ideš sam.“
Ovi nalazi pokazuju koliko neizravnih trauma oblikuju živote svjedokinja i svjedoka. Ako se trauma ne prebrodi, vjerojatnost je velika da se nesvjesno prenese na djecu i unuke. Tako se može dogoditi da i unuci rata generationa pate od zastrašujućih unutarnjih slika koje nalikuju traumama svojih djedova i baka, sanjaju o požarenim kućama i razorijenim gradovima ili pate od neobjašnjivih strahova. U izvanrednom predavanju proučene su mehanizmi transgeneracijske prenesene traume; temelji se na istraživanjima društvene psihologinje Angèle Moré.
Vidno dirnut, gospodin Frankenfeld je odlikovao rad psihološkog kursa, koji se od septembra 2023. do aprila 2025. godine razvio i koji je nedavno nagrađen i nagradom za poticanje demokratskog djelovanja.
Izvještaj: Eva Maschke
Fotografije: Antje Kirchbauer